ATOMIC ROOSTER

srijeda , 17.07.2013.

Vrlo je vjerojatno da za ovaj band nije čulo puno ljudi, no ipak svoje vrijeme bili su podosta popularni, ali stalne rotacije postave i česte promjene glazbenog izričaja, učinile su to da ovaj band nikada nije postigao mega-uspjeh poput, recimo, Black Sabbatha, premda su zajedno sa Sabbathima pioniri heavy metala. Da bi ispričali priču o ovome bandu moramo se vratiti podosta u prošlost, sve negdje u 60-te godine prošlog stoljeća, pa krenimo.

Priču započinjemo s osinvačem, klavijaturistom Vincetom Craneom, koji je 60-tih svirao u bandovima poput: "The World Engine" i "The Crazy World of Arthur Brown" s kojima je imao i jedan vrlo uspješan album "Fire" koji je dospio na 5 mjesto engleske top ljestvice.
1969 odlučuje osnovati vlastiti band, te zajedno sa bubnjarom Carl Palmerom (kasnije u "Emerson, Lake & Palmer" jednom od najvećih progresive rock bandova svih vremena i jedan od najboljih bubnjara tog vremena) i gitaristom/pjevačem Nick Grahamom osniva Atomic Rooster. Odmah sljedeće godine izdaju album "Atomic Ro-O-oster", veoma mračan album prožet okultnim temama, većinom baziran na hard rocku, bluesu i psiholediji. Ploča dobiva solidne kritike, i polako počinju oko sebe okupljati ljude zainteresirane za nešto novo, a album im je i osigurao turneju sa Deep Purpleom.
Pored toga Atomic Rooster je pokazivao veliku sklonost fotografiranju na grobljima, starim crkvama i sličnim mjestima, što je tada bilo veoma čudno, neobično i šokirajuće, dok je danas jednako šokantno ako se neki metal bend slika van takvih mjesta.

Nakon turneje Carl Palmer odlazi iz banda da bi se pridružio Emersonu i Lakeu, a umjesto njega za mjesto bubnjeva dolazi Paul Hammond. Na drugoj poziciji dolazi do važne promjene, jer Nick Grahama, zamjenjuje John DuCann, koji će ubrzo postati glavni kompozitor u bandu uz Cranea. Iste te godine, znači 1970, izdaju fantastični album "Death walks behind You".



Album ulazi u top 10 britanske top ljestvice, i sa njega skidaju hit singl "Tomorow Night". Vrlo mračni rani heavy metal, sa istim takvim temama, okultizma, sozonizma, paranoje, prožet fenomenalnim depresivno-mračnim vokalom DuCannea, odličnim gitarskim heavy metal rifovima i klavijaturama koje svojom sablaznošću lede krv u žilama. Na ovome albumu nećete naći brzinu niti žestinu koja danas krasi metal, ali teško ćete danas naći nešto što je toliko mračno i sablasno kao ovaj album, uostalom ova ploča se može smatrati prvom heavy metal pločom, uz Sabbathov prvi album. Teme na ovome albumu i slike koje su pratile ploču stvorile su cjelokupnu ikonu metala, pa tako današnji blackeri ovdje će sigurno naći svoje korjene. Meni je definitivno najbolja stvar "7 streets", sa potpuno sablasnim rifom koji kao da zove na razmišljanje o paranoji i zlu, ali niti ostale stvari ne zaostaju, i cijeli album je stvarno remek djelo, jedan od najboljih albuma 70-tih, i obavezna lektira svakog ozbiljnog metalca i rokera.

Dok su u to doba Black Sabbathi negirali ikakvu interesiranost za okultno, Crane i DuCann potpuno otišli u svijet ludila, paranoj i depresije, te uopće nisu skrivali svoju zainteresiranost za okultno, štaviše javno su je i izražavali. Uz to Crane je i patio od manične depresije, a izgleda i od manije izbjegavanja uspjeha. Na sljedećem albumu dolazi novi pjevač Pete French, a DuCann ostaje gitarista bez vokalnih udjela. 1971 izdaju album "In the Hearing of..." koji je bio stilski poprilično drugačiji od prva dva albuma, više je bio okrenut bluesu, nego metalu, čak se našlo i funk djelova. Nije mi jasno zašto je Crane odlučio otići u tome smjeru, možda upravo zbog toga jer nije želio biti slavan, ili je sve ovisilo kako ga je bolest pucala u glavu. Album nije bio loš i nađe se nekoliko dobrih stavri poput "Devil’s Answer" i "Breakthrough", ali nije to ipak bio pravi nasljednik predhodnika. No ipak osigurao im je američku turneju, i bio poprilično uspješan.

Nakon turneje Crane izbaciuje pjevača Pete Frencha, koji se pridružujue Kanadskom bandu Cactus, i gitarista John DuCanna, te sa potpuno novom postavom, R&B pjevačem Chris Farloweom, gitaristom Steve Boltonom i bubjnarom Rick Parnellom snima četvrti album "Made in England" koji izlazi 1972. g., te na ovome albumu band se još više okreće blues-rocku, i premda su mračne teme paranoje, sotonizma ostale, polako ih počinju napuštati fanovi, jer iako je i ovaj album dobar, ipak nema nikakve veze sa metalom, pa čak niti sa hard rockom. Ipak ponovo sviraju kao predgrupa Deep Purpleu.

1974 snimaju još jedan album po nazivom "Nice & Greacy", koji prolazi totalno nezapaženo, još više u funk-blues čak i soul maniri nego predhodnik, to je bilo previše i za najlojalnije fanove, koji u potpunosti napuštaju band i album propada na top-listama, te se Atomic Rooster raspada. Ako je Crane pokušavao izbjeći uspjeh, onda je to ovakvim muzičkim promjenama definitivno uspio, jer uparvo zbog takvih prečestih i nelogičnih glazbenih zaokreta ovaj band nikada nije dostigao status jednih Black Sabbatha, Uraih Heepa ili pak Deep Purplea, ali svi koji su čuli prva dva albuma znaju da je ovaj band imao potencijala za otići barem jedanko daleko kao navedeni bandovi.

1980. godine dolazi do povratka Atomic Rooster i to ponovo sa John DuCannom na gitari i vokalu, Vincetom Craneom na klavijaturama i bubnjarem Prestonom Heymanom. Iste godine snimaju sjajni novi album pod nazivom "Atomic Rooster '80". Za album se može samo reći da su napakon snimili ploču u staroj dobroj maniri pravoga Atomic Roostera, i pravi nasljednik albuma "Death walks behind You", samo što sa na ovome albumu osjetio i utjecaj NWOBHM pokreta koji je onda bujao u Britaniji. Žešći od svojih predhodnika, ali isto tako mračan i sablastan, kako muzički tako i tekstualno sigruno je najmetalniji album u cijeloj diskografiji ovoga banda. Na turneji se vraća i stari bubrnjar Paul Hammond, tako da je sada pravi (klasični) Atomic Rooster ponovo u cijelosti na okupu. Odlične stvari poput instumentala "Watch Out", ili pak heavy metalske "Do You know who's looking for You", te uspješnog singla "Don’t lose Your Mind", a i cijeli album je bio na visini, tako da je pobrao dobre kritike i zavidan uspjeh, što se izgleda opet nije svidjelo Craneu.

DuCann ponovo odlazi i 1983. g. band snima album "Headline News", na kojem je sam Vincent Crane preuzeo vokalne dionice. Album je bio ponovo totalni nelogični zaokret, prema nekom pop-rocku, i nije požnjeo nikakav uspjeh. premda je važno napomenuti da je na ovome albumu gostovao i David Gilmore iz Pink Floyda. Ispostavilo se da je ovo bio posljednji album ovoga sjajnog, ali i podosta čudnoga banda, jer se 1984. band raspada, 1989. g., umire Vincent Crane od bolesti, a 1992. g. i Paul Hammond od predoziranja.

Objektivno gledajući nije teško zaključiti zašto ovaj band nije postao popularan, jer ipak nakon prečestih promjena glazbenog stila teško je bilo prepoznati Atomic Rooster, no njihov "Death walks behind You" je temelj metala i meni osobno bolji album od bilo kojeg albuma Black Sabbatha, a preporučujem obavezno nabaviti i njihove albume "Atomic Roooster" i "Atomic Rooster '80". A kada vidite neki band koji se slikao na groblju ili pjeva o mračnim temama, sjetite se ovoga banda, jer je ovo band koji je prvi radio takve stvari i to smrtno ozbiljo, dok je danas to manje-više trend.